Od prvih okresanih kamenih oblutaka do prvih koraka na Mjesecu, čovjeku je trebalo oko dva i pol milijuna godina, a u današnjem obliku Homo Sapiensa, pojavljuje se prije otprilike pola milijuna godina. Prelazak iz kulture u tehnološku civilizaciju zbiva se prije nekih desetak tisuća godina. Od parnog stroja do zadnjeg marsovskog Rovera prošlo je oko tri stotine godina. Što su tri stotine spram tri milijarde godina od pojave prvih reproduktivnih aminokiselina do danas, ili 450 milijuna godina od kada je život krenuo iz oceana na kopno? Jesu li skupina Homo – Erecus, Neanderthalensis, Denisovan i Sapiens, jedini sretnici kojima je evolucija podarila ovako moćan mozak? Mozak koji im omogućuje oblikovanje okoliša po svojim željama i potrebama? Mozak koji je osmislio putovanja na druge planete? Koji razmišlja o početcima Svemira i razbija ne samo atome nego i elementarne čestice?
Postoji li mogućnost da je u nekoj dalekoj prošlosti još neka, ne ljudska vrsta, dobila taj glavni zgoditak u evolucijskoj lutriji? Postoji li mogućnost da je, u ne tako daleko prošlosti, prije naše tehnološki razvijene civilizacije, postojala neka druga ljudska, također tehnološki razvijena civilizacija?
Koliko je to ozbiljna i intrigantna teza govori podatak da su je Adam Frank, astrofizičar s Univerziteta u Rochesteru i Gavin Schmidt, direktor Goddard instituta za svemirske studije, predstavili u International Journal of Astrobiology u svom radu iz 2018. godine. Njih dvojica zamislili su industrijski naprednu civilizaciju prije pojave ljudi te se zapitali bi li bilo moguće u geološkim zapisima naći dokaze o njihovu postojanju.
Fosilizacija je jako rijetka pojava, te usprkos brojnim nalazima, kada bismo ih sve ravnomjerno rasporedili po vremenskom pravcu, imali bismo jedan fosil svakih deset tisuća godina. Uz to, vrlo je mali dio izložene Zemljine površine stariji od dva i pol milijuna godina, od doba zvanog kvartar. O tehničkim artefaktima da i ne govorimo! Amazonska je džungla u manje od stoljeća „pojela“ napuštene gradove napredne civilizacije koja je tamo obitavala prije više od tisuću godina. Pjenaste plastične čaše nestaju za 50 godina, jednokratne pelene za 450, a plastične vrećice za tisuću godina.
Prema tome, tražiti direktne dokaze naprednih civilizacija od prije milijun, a posebice nekoliko desetaka milijuna godina, nema nikakvog smisla. Frank i Schmidt zaključuju kako jedino ima smisla tražiti neizravne dokaze njihova postojanja. To mogu biti brze promjene temperature ili klime, kao što se dogodilo tijekom paleocensko-eocenskog termalnog maksimuma prije oko 55 milijuna godina kada je prosječna temperatura Zemlje „nakratko“ narasla za 13 °C, dokaz o iskorištavanju geotermalnih izvora energije ili anomalije u sedimentu kao što je njihov kemijski sastav, na primjer dokazi o umjetnim gnojivima ili omjeri izotopa, primjerice plutonija-244 kojeg prirodnog nema izvan supernove, tako da bi dokazi o njemu mogli ukazivati na tehnološki naprednu civilizaciju. Predmeti koji bi mogli ukazivati na moguće dokaze prošlih civilizacija uključuju, recimo, ostatke nuklearnog otpada zakopane duboko pod zemljom ili na dnu oceana.
Promjena temperature oceana (°C) tijekom paleocensko-eocenskog termalnog maksimuma (PETM) i dva kasnija, manja hipertermalna događaja. Izvor: Henrik Svensen (2012.)
Direktnih dokaza bi moglo biti, ako je ta civilizacija svladala letove u Svemir, na Mjesecu ili Marsu jer su tamo erozija i tektonska aktivnost daleko manje nego na Zemlji.
Od pitanja hoćemo li ikada naći dokaze o nekoj davno izumrloj ne ljudskoj civilizaciji puno je intrigantnije pitanje kako bismo to prihvatili? Kakve bi to imalo posljedice na religijske i kulturološke svjetonazore? Pitanje gotovo jednako onome što bi se desilo kada bismo dobili potvrdu postojanje nezemaljskog inteligentnog života! I pitanje kojeg se najviše bojim: ako netko i nađe dokaze o postojanju pretpotopne zemaljske ne ljudske civilizacije, hoće li to ugledati i svjetlo dana ili će ostati zapreteno u nekom Vatikanskom ili Washingtonskom podrumu?