Popularna meteorologija

Umiru li vanzemaljci mladi?

13.03.2022.

autor: Nebojša Subanović

mjesto radnje: Svemir

Naslovna fotografija: pixabay.com

Prve električne ulične svjetiljke upaljene su u Parizu davne 1878. godine i bio je to prvi glas o našem postojanju poslan u Svemir: halo svima, mi smo tu i upravo postajemo tehnološki razvijena civilizacija! Na otvaranju berlinskih Olimpijskih igara 1939. godine, televizijski prijenos Hitlerova govora krenuo je na svoje beskrajno putovanje svemirskim prostranstvima, poslali smo Svemiru i drugu poruku: imamo televiziju! Četvrtog listopada 1957. godine, ruski je satelit bipkao kružeći oko Zemlje šaljući poruku Amerikancima: aha, jesmo vas, mi smo prvi! Ali i šaljući poruku Svemiru: evo, krenuli smo prema zvijezdama!

Osamdesetih godina prošlog stoljeća počinje organizirana i sustavna potraga za vanzemaljskim životom, najpoznatiji je NASA-in projekt SETI, no do danas ni traga ni glasa o malim zelenima!

Dovraga, pa gdje ste??

Do sada smo, u našem najbližem okruženju, u krugu od stotinjak svjetlosnih godina, našli mnoštvo stjenovitih planeta što kruže oko svojih zvijezda unutar takozvane nastanjive zone. Zone u kojoj voda, barem na nekom dijelu planete, može tijekom cijele godine biti u tekućem stanju. U slučaju Sunčevog sustava to su Venera, Zemlja i Mars.

Po svemu sudeći, planete veličine Zemlje u nastanjivim zonama su prije pravilo nego iznimka. Po nekim procjenama, u našoj galaktici postoje deseci, a možda i stotine milijardi takvih planeta.

Ali gdje su onda svi? Zašto šute?

Možda zato što vanzemaljci umiru mladi.

 

Kako je Zemlja uspjela ostati nastanjiva gotovo 4 milijarde godina dok se njen brat pretvorio u ledenu pustinju, a sestra u vrući pakao?

Izvor slika: JAXA/NASA/ESA

 

Venera, Zemlja i Mars su u početku svog postojanja imali vrlo slične uvjete. Imali su tekuću vodu i atmosferu te, ako se barem na jednom od njih razvio život, sigurno se, učestalim bombardiranjima asteroida, vrlo brzo proširio i na ostala dva. No, nakon nekih milijardu i pol godina, Venera je krenula put užarenog pakla, postavši najtopliji planet u Sunčevom sustavu, a Mars prema ledenoj pustinji. I sav je mogući život na njima vrlo brzo izumro.

Istini za volju, Mars je imao jedan veliki problem u svom životu, rodio se premali. Premali da bi njegova gravitacijska peć mogla biti duga vijeka, kao Zemljina, recimo. Kada se ugasila, Mars je izgubio svoje zaštitno magnetsko polje nakon čega mu je sunčev vjetar otpuhao atmosferu. Nikakav metabolizam tu ne bi mogao pomoći.

Zemlja je dva puta bila na pragu da postane „gruda snijega“. Prvi puta pred kraj Ordovicijana, prije nekih 450 miliona godina, kada se iz mora počelo izdizati gorje koje danas znamo kao Appalachi. Njegove silikatne stijene „usisale“ su gotovo sav CO2 iz atmosfere i nakon nekih milion godina gotovo ga posve uklonile iz atmosfere.
Posljedice su bile katastrofalne! Zemlja se ohladila, oceani su se zaledili i njihova je razina drastično pala. Izumrlo je oko 86% morskih vrsta. Zemlju spašavaju vulkani izbacivanjem enormnih količina stakleničkih plinova.

Drugi puta se to desilo u kasnom Devonu, prije nekih 370 miliona godina kada je biljni život, koji je tada bujao, gotovo posve potrošio CO2. Zemlja se opet ohladila postavši „snježna gruda“ i nestalo je oko 75% vrsta. Vulkani svojom aktivnošću opet spašavaju svijet.

Čak i ako se vlažni stjenoviti planeti nalik Zemlji nalaze u "zoni dobrostive vile Zlatokose" svojih zvijezda domaćina, čini se da bi smrzavanje ili zagrijavanje mogla biti njihova zadana sudbina. A fosili mikroba ili vrlo jednostavnih oblika života ne pale uličnu rasvjetu niti emitiraju televizijski program.

Nagle promjene i velike varijacije u količinama vode i stakleničkih plinova mogu potaknuti cikluse reakcija koje udaljavaju planete od uvjeta pogodnih za život.

Ciklus karbonatno-silikatnog atmosferskog djelovanja na stijene, današnji glavni proces za stabilizaciju klime na Zemlji, do prije otprilike 3 milijarde godina, na Marsu i Veneri vjerojatno nije bio operativan, ili barem dovoljno učinkovit. Život na Zemlji je možda slučajno stekao ili razvio sposobnost održavanja stabilne klime smanjivanjem negativnih i pojačavanjem pozitivnih faktora koji na nju utječu.

Stoga bismo trebali zahvaliti nepredvidljivoj evoluciji mikrobnih zajednica, koje je naš planet ugostio rano u svojoj povijesti, jer nas je spasila od djelovanja čimbenika koji bi Zemlju učinili prevrućom ili prehladnom da bismo mogli živjeti. Čim je život na Zemlji postao široko rasprostranjen, najraniji metabolizmi počeli su modulirati sastav stakleničkih plinova u atmosferi. Nije slučajno da su baš moćni staklenički plinovi, metan, ugljični dioksid, vodik i voda reaktanti i produkti metaboličkih reakcija najranijih mikroba.

Pojava života sposobnog da regulira inicijalno nebiološke mehanizme mogla bi biti najznačajniji čimbenik odgovoran za njegov vlastiti opstanak na Zemlji.

 

Nestabilna nastanjiva zona (žuto) traje samo od ~0,5 do ~1 milijardu godina od formiranja planeta. U sljedećih pola milijarde godina, površinske temperature odstupaju ili bježe od nastanjivosti.

 

Nekako proizlazi da sam nastanak života i nije veliki problem, da je to u nastanjivim zonama pravilo, a ne iznimka, ali, na drugu pak stranu, njegovo je održavanje sasvim druga priča! Ukoliko se život, koji se pojavio na planetu, ne razvija dovoljno brzo i na vrijeme ne počne regulirati stakleničke plinove kako bi održavao površinske temperature kompatibilne s tekućom vodom i nastanjivosti, osuđen je na propast.

Naseljeni planeti mogu biti rijetki u svemiru, ne zato što je pojava života rijetka, već zato što je teško održavati životno okruženje tijekom prvih milijardu i pol godina.

U svojoj knjizi Pale Blue Dot, Carl Sagan nas podsjeća da “u našoj mračnosti, u svom tom prostranstvu, nema nagovještaja da će pomoć doći odnekud da nas spasi od nas samih”. U dva desetljeća otkako je objavljena, vidjeli smo da je naše kozmičko dvorište prepuno blijedih točkica, obojanih mnogim duginim bojama, svjetovima koji su imali, ili trenutno imaju svoj početak kao i Zemlja.

I dok se upuštamo u avanturu istraživanja našeg galaktičkog susjedstva sa sve većim i boljim teleskopima, možda ćemo pronalaziti samo sablasne planete nastanjene davno mrtvim mikrobiološkim vanzemaljcima.

Najčitaniji u ovoj kategoriji

Tri marčane bure
26.02.2022.
Jesu li tri marčane bure bure mit ili stvarnost? Analiza meteoroloških podataka je dala jasan i nedvosmislen odgovor!
Pustinja Atacama
02.09.2021.
Najsuše mjesto na Zemlji s predjelima u kojima 400 godina nije pala kap kiše
Volite li kišu?
30.09.2021.
U zapadnoj civilizaciji na nju gledamo uglavnom s neodobravanjem, no u mnogim dijelovima svijeta predstavlja radost i u...
Djeluje li vrijeme na vas?
06.09.2021.
Je li, i u kolikoj mjeri, vrijeme odgovorno za to kako se osjećamo
Umiru li vanzemaljci mladi?
13.03.2022.
Po svemu sudeći, planete veličine Zemlje u nastanjivim zonama su prije pravilo nego iznimka. Samo u našoj galaktici i...

Najčitaniji drugih kategorija

Rujan
01.09.2022.
Na početku smo klimatološke jeseni, saznajte kakve vremenske prilike karakteriziraju mjesec rujan
Listopad
01.10.2022.
Mjesec u kom temperature zraka počinju padati ispod srednjih godišnjih vrijednosti
Studeni
01.11.2022.
Dani su sve kraći i hladniji, sunca je sve manje, a kiše su sve češće i dugotrajnije … Stigla je kasna jesen
Andaluzija, zemlja topline, strasti i jarkih boja
21.09.2021.
Upoznajte dragulj Španjolske, najtopliju i najsunčaniju regiju europskog kontinenta
Ocjena mjeseca: listopad 2021.
04.11.2021.
Listopad 2021. je prvi „pravi“ jesenski mjesec, a ovogodišnji je potvrdio tu reputaciju. Opet smo analizirali tempe...